Anatomija Karnivora
Ovaj članak je napisan da bi se pozabavio trenutnom konfuzijom o ishrani domaćeg psa. Pas je pratilac ljudi najmanje 10 000 do 14 000 godina, mada sadašnji molekularni podaci pokazuju da je pas možda i mnogo stariji. Naš domaći pas je genetski najbliži vuku i oni se razlikuju samo 1% do 2% u svojim genetskim sekvencama. To je jako značajno, psi se od kojota razlikuju 7,5%, a od šakala i lisice još više. Vukovi i domaći psi takođe imaju identičan digestivni trakt.
Postoje neke razlike između vuka i psa, Ray Coppinger, profesor biologije na
Hampshire koledzu u Amherst, Massachusetts, izveštava da su pseća lobanja, zubi i mozak manji nego kod vuka, sa 20% manje mozga. Psi mogu imati i neka od obeležja: srpast oblik repa, oborene uši i višebojne šare (išarano krzno, crno-bele šare...). Domaći psi ulaze u teranje dva puta godišnje, dok je kod vukova to samo jednom godišnje. Psi takođe nastavljaju da pokazuju pokorno ponašanje ceo svoj život, kao što su lizanje i pozdravljanje svojih gospodara na isti način kao što vučiji štenci rade starijim članovima čopora.
Veruje se da je nešto od ovih osobina evoluiralo zbog ljudskog uticaja na selekciju pasa. Ljudi preferiraju pokornije pse, koje odlikuju savremene ili karakteristike mladog nezrelog psa (karakteristike steneta). Smatralo se da bi se pokorniji pas bolje uklopio u porodični život i ljudi su preferirali pitomiji izgled psa koji je zadržao karakteristike nezrelog psa (mahanje visoko nošenog repa, široko otvorenih očiju i lizanje vlasnika).
Zanimljivo je napomenuti da svi domaći psi od Čivave do Bernardinca nose istu DNK šemu. Ovo ukazuje na to da psi imaju jednostruko a ne višestruko poreklo. Jedini domaći pas koji se razlikuje je Arctic Elkhound, koji je izgleda evoluirao odvojeno. Ove nove studije koje je uradila Robert Wayne-evolucionarni bilog, sa univerziteta California Los Angeles, pokazuje da su vukovi vrsta koja je najbliža domaćem psu. Ovo je najveća sudija ikad urađena u ovoj oblasti i obuhvata 140 domaćih pasa, tu spada 67 čistih rasa i 4 mešanca. To je upoređeno sa uzorcima DNK sakupljenih od 162 vuka, na 27 lokaciji širom sveta.
Vukovi su članovi porodice mesoždera poznatih kao canis lupus. Domaći pas je takođe član porodice mesoždar, poznat kao canis familiaris. U knjizi “Karnivori” napisanoj od strane R. F. Ewer (profesor biologije na univerzitetu u Gani) se navodi da “canis familiaris” nastao od vuka, divlje vrste koja mu je najbliža kako anatomski tako i prema ponašanju. Male su razlike da bi se pretpostavljalo o nekim navodnim precima koji nisu ni opstali do danas a niti su ostavili za sobom neke fosilne ostatke.
Neke od tipičnih karakteristika zajedničkih za sve mesoždere su mogućnost otvaranja vilice u velikom rasponu, samo jedan vilični zglob koji leži u istoj ravni kao i zubi, i veliki primarni mišić na bočnoj strani glave koji služi za funkcionisanje vilice.
Zubi su kratki i naglašeni, napravljeni za hvatanje i sečenje. Ovi zubi se ponašaju kao makaze. Zubi i usta mesoždra su razvijeni da progutaju hranu u komadu, ne za žvakanje i drobljenje. Mesožderi nemaju digestivne enzime u svojoj pljuvačci. Ljudi imaju amilazu koja služi za razlaganje složenih ugljenih hidrata. Digestivni trakt pasa je jedna trećina do jedne polovine dužine jednog omnivora. Ovakav kratak digestivni trakt je prilagođen za brzo varenje sirovog mesa i kostiju. Mesožderi imaju mnogo veću konceentraciju hlorovodonične kiseline u želucu za razlaganje proteina i ubijanje opasnih bakterija. Stomačna kiselost pri punom stomaku je jednaka ili manja od ph 1, dok je kod ljudi izmedju ph4 i ph5.
Ovo nameće pitanje sta je najbolja hrana za mesoždere, shodno njihovom digestivnom traktu i fiziologiji.
Psi, kao mesožderi, teško vare žitarice i ostale kompleksne ugljene hidrate. Zbog nedostatka enzima za varenje u ustima, složeni ugljeni hidrati se ne vare pre dospevanja u stomak i zato je potrebno puno vremena da se razlože u stomaku i tankom crevu, ako se uopšte i razlože. Većina složenih ugljenih hidrata prođe kroz digestivni trakt nesvarena i kreira veliku stolicu kod psa.
Interesantno je napomenuti da se suva hrana za pse (granule) uglavnom sastoji od žitarica, sa velikim udelom kukuruza, pšenice, pirinča i soje. Bez obzira što nas kompanije za proizvodnju hrane za kućne ljubimce ubeđuju da su žitarice dobar izvor proteina za pse, činjenica je da psi jako dugo i teško vare i uspevaju da iskoriste proteine iz žitarica. Studije pokazuju da psima najviše odgovaraju proteini životinjskog porekla, što je kvalitet proteina veći, on se bolje iskorišćava. Proteini lošeg kvaliteta loše utiču na bubrege psa i otežavaju varenje.
Dr. David Kronfeld kaže da su ugljeni hidrati psima koriste u dve situacije: za štence koji su se tek skinuli sa majčinog mleka (što je 12% ugljenih hidrata) i za kuje u laktaciji, kojima je je potrebno tri puta više glukoze u krvi za proizvodnju mleka. On dalje navodi da “ ugljeni hidrati nisu neophodni u kasnijoj ishrani štenaca niti odraslih pasa, čak ni za one spe koji su izloženi napornom radu. Jetra je u stanju da sintetiše dovoljno glukoze (iz amino kiselina koje potiču iz proteina i glicerina izvedenog iz masti) za transport u krvi i korišćenje u drugom tkivu.” On takođe navodi da on oseća da je visok sadržaj ugljenih hidrata u psećoj hrani razlog zašto neki psi jedu izmet drugih pasa i da je to razlog za hipoglikemiju.
Dr. Kronfeld smatra da od svih žitarica ovas najpogodniji za pse obzirom da sadrzi najveci procenat proteina i masti. Kuvanje životinjskih proteina takođe menja mnoge od amino kiselina u njegovom lancu, a neke od amino kiselina uništava ili ih čini neupotrebiljvim. Potrebe pasa za amino kiselinama se razlikuju od potrebe ljudi, sirovo meso sadrži mnoge ili najpotrebnije koje su neophodne za dobro zdravlje tkiva, imunitet i dobru dlaku i kožu mesoždera. Na kraju, kuvanje i obrađivanje namirnica, kao što je komercijalna pseća hrana, stvara poteškoće u procesu varenja. Varenje obrađenih namirnica može trajati i do 15 sati, dok se sirova hrana vari od 4 do 6 sati. Što hrana duže ostaje u digestivnom sistemu, veće su šasne za pojavu alergija i poremećaja varenja.
Komercijalna hrana za pse nije bila dostupna sve do kraja 1950-ih i početka 1960-ih. Koriscenje procesuirane (industrijske) hrane za pse je najčesće rezultat ubedjenosti vlasnika i dobrog marketinga.Kompanije za proizvodnju hrane za pse su počele da ubeđuju javnost kako je komercijalna hrana za pse uravnotežena i izbalansirana i da se tu nalazi sve što je jednom psu potrebno. Oni su takođe koristili marketing i reklamu kako bi ubedili javnost kako je pseća ishrana veoma kompleksna, i da jedino suva komercijalna hrana, pravljena po posebnoj formuli, može njihovom psu pružiti kompletanu ishranu. Pre tog vremena, ljudi su svojim psima davali otpatke sa stola, sirovo meso, jaja i kosti. Digestivni enzimi i bakterije nađeni u svežoj hrani pomažu psu da lakše vari hranu i da jača svoj imuni sistem. Ove neophodne hranljive materije se ne mogu naći u komercijalnoj hrani, zato što ih kuvanje i obrada uništava. Kod pasa su počeli da se javljaju problemi sa dlakom, kožom i alergijama. Počeli su da se pojavljuju problemi sa zubima, zato što njihovi zubi nisu namenjeni za žvakanje, već za kidanje i gutanje. Sirovo meso i kosti sadrže enzime i kiseline koje pomažu da zubi ostanu zdravi, a takođe pomažu da se razvije dobra muskulatura vilice i glave.
Najveći deo masti koja se koristi u obradi hrane može lako da se pokvari, zbog toga su potrebni konzervansi da bi se sprecilo kvarenje i produzila trajnost proizvoda. Za mnoge od ovih konzervanasa je utvrđeno da su štetni za zdravlje i imuni sistem pasa. Najčešći su Ethoxyquin, BHA I BHT. Oni mogu da sputavaju proizvodnju belih krvnih zrnaca, oslabe imuni sistem i blokiraju apsorbovanje glukoze. Takođe nedostaci prerađene hrane su omega 3 masne kiseline, koje su neophodne za dobru dlaku i kožu. Ove masti (misli se na omega 3 masne kiseline) se gube tokom procesa obradjivanja hrane.
Masti su od velikog značaja za mesoždere, za stvaranje i održavanje energije, i za proizvodnju glicerola. Kako su ljudima za energiju i izdržljivost potrebni ugljeni hidrati, tako su mesožderima su potrebne masti, masti životinjskog i biljnog porekla, za stvaranje glukoze i razvijanje izdržljivosti.
Nadam se da će vas ovaj članak naterati da malo razmislite o ishrani vaših pasa. Postoji nekoliko načina da poboljšate ishranu svojih pasa, uključujući dodavanje sveže hrane uz granule kao poseban obrok, kuvanja sveže hrane ili hranjenje sa svežim namirnicama. Ishrana možda ne garantuje dugovečnost, ali svakako utiče na zdravlje i vitalnost tokom života, smanjuje zdravstvene probleme i veterinarske račune.
Lew Olson
Proleće 1999